(ili Kako biti sve to by book)
Andrea ima izrazito mladenački glas. I u ovoj dobi, u svojim šezdesetima. Leži na bolesničkom krevetu u domu za starije i onemoćale. Pogled iz sobe pruža se preko parka ispred zgrade, prema Bukovačkoj. Zelenilo krošnji, neki cvjetovi… tu i tamo. Mislim da ona ne mari za njih. Ne znam baci li katkad pogled kroz prozor. Želim upamtiti taj glas – jasan, zvonak.
Uz krevet na stoliću poveća kartonska kutija s dvadeset-trideset novoobjavljenih knjiga. Zapahne te miris papira i boje kad ih rastvoriš; stigle su netom iz tiskare. Poslali su joj ih na čitanje i procjenu kako bi odredila najbolje naslove prijavljene na natječaj. Tko joj je to poslao? Zna li taj kako je ona ovih dana, ovih mjeseci? Ona, čini se, ne misli odveć o tim knjigama. Pamtim međutim da je na studiju komparatistike odabirala veći broj izbornih kolegija od uobičajenog ili „dopuštenog“. To dopušteno, regularno, to doznavanje o književnosti prema pravilima by book (ovdje primjeren izraz, s obzirom na kontekst o knjigama?) nije vrijedilo za Andreu, nije joj bilo dostatno.
Ha, sjećam se kako je profesor XY u jednom trenutku prekinuo svoje izlaganje i strogo doviknuo: „Kolegice Zlatar,… mislim da nije u redu da čitate o nečem drugom dok ste na predavanju!“ Bila sam uvjerena kako ona iz zadnje klupe pomno prati i njegovo predavanje i upija ono što je bilo napisano u knjizi koju je imala pred sobom, istodobno. Sigurna sam da to za nju nije pričinjalo nikakav problem. Njezino čitanje tijekom predavanja nije bio pokazatelj nepridržavanja akademskog bontona. „Lijepo ponašanje“ u ovoj je situaciji bilo posve efemerno. Kakvo nepoštovanje prema predavanju i autoritetu? Smiješno. Andrea je u tim trenutcima bila samo beskrajno znatiželjno i profesorovom reakcijom začuđeno dijete.
„Uzmi neke knjige, uzmi… koliko hoćeš…“ Zadnji razgovor bio je takav da si joj „pincetom vadio riječi“. Njezine su uvijek bile jasno oblikovane, u pažljivo ali s lakoćom artikulirane rečenice. Naši razgovori iz doma nisu međutim ni izdaleka nalikovali onima koje smo znale voditi prije puno godina. Ili početkom 2020., nekako oko 8 navečer, kad bi me nazvala; bilo je to neposredno nakon smrti moja oba roditelja koji su „otišli“ u razmaku od samo mjesec i pol dana. Ona je znala kad treba nazvati i što reći. Obzirnost, tankoćutnost, suosjećanje – i nadasve, rekla bih, prijateljska odanost – bile su njezini zaštitni znakovi. Koliko god ih mnogi smještali iza „prednjega plana“ njezina akademskog profila. Koliko god kao Andreini sugovornici bili zatečeni gestama koje su iz tih atributa proizlazile. Htjela sam je u onim prvim pandemijskim mjesecima posjetiti, ali to se nije dogodilo jer se silno bojala zaraze; njezino je kretanje tada bilo u potpunosti ograničeno na stan – u zgradi nije bilo dizala, a ona se pri hodanju služila štakama.
Bile smo „suparnice“ na natječaju za posao. No to nikad u našoj komunikaciji nije dobilo na važnosti, nije bilo ni prepreka ni smutnja.
Tijekom zadnjega razgovora za jedan mi je rukopis preporučila urednika. Pitala sam je: „Imaš vjere u njegovu prosudbu? Zaista: imaš povjerenja u njega?“ Odgovorila je rečenicom kakvom se inače u tim posjetama u domu izražavala: kratkom i odsječnom: „Da“. Obratila sam se tom zajedničkom znancu. Rekla mu da ga je Andrea preporučila, da ima velikoga povjerenja u njega kao urednika. Usto sam mu, nimalo ovlaš, vrlo zainteresirano, predložila da je posjeti. (Znala sam koliko bi joj to značilo.) „Možemo do nje otići zajedno, ako želiš.“ Nije ju posjetio. Ispričao mi se nekim razlozima koje više ne pamtim. Uvjerena sam da je puno dobra bila učinila za njega. Da, razumijem: većina se boji pogledati bolest u lice.
Ostalo mi je u sjećanju i ovo – profesor Vidan, s anglistike, jednoga mi je dana ’86. – tijekom poslijediplomskoga studija – predloživši da odem na skup o sentimentalnosti u modernoj književnosti i kulturi koji je trebao biti održan u Dubrovniku, u organizaciji Intercentra – na koncu razgovora rekao: „Prenesite kolegici Zlatar da mi se javi; volio bih da i ona tamo otputuje i sudjeluje.“ Andrea nije bila „s anglistike“, ali je profesor itekako znao za nju. I tako smo zajedno tamo otputovale…
O njoj ni onomad ni danas ne govorim(o) spominjući joj prezime(na); njih je suvišno navoditi jer je svi iz našega studentskog naraštaja pamtimo kao „Andreu“. Omladinski radio, Vijenac, Zarez… mnogi od nas surađivali su u njima jer je tamo Andrea bila urednicom. Nedostatno je, plitko, gotovo neukusno reći kako su njezina intelektualna znatiželja i stvaralačka energija bile nepresušne. Pored toga: rad sa studentima, pisanje knjiga, intervjui, njezini stihovi… Stihovi! Iz njih doznaješ za one čestice svakodnevnoga života, doživljaja i osjećanja koje je nama sveučilišnim profesorima „zabranjeno“ pokazivati; naše „sentimentalne slabosti“ trebaju biti pohranjene iza pročelja akademske nedodirljivosti. A možda ipak ne?
Andrea je bila „totalna osoba“: punoga, živog senzibiliteta i strastvenosti u poslu; izravna u kritici i izložena kritici, odrješita i samozatajna, pametna i povrijeđena, energična i nježna, lucidna i osjećajna, poletna i na koncu onemoćala, pogotovu posljednjih godina – kad je za većinu postala nezamislivo „nevidljiva“. Ona Andrea koju nitko u mlađim desetljećima nije mogao zaustaviti – ta se Andrea povukla iz svijeta i postala samoj sebi breme, ili samoj sebi (preostala) snaga. Ona koja je Andreom ostala (ranjiva) duhom, ali pred konac uglavnom zarobljena u tijelu. Slabom tijelu, o kojemu je pisala – paradoksalno – nevjerojatno moćne eseje.
Za nas uvijek i zauvijek – samo, ali dovoljno: Andrea.
Počivala u miru.
Helena PERIČIĆ HERENDA
22. listopada 2026.